Kutak snova

Podignuvši prestrašeni pogled, vidje olovne oblake kako su se počeli kotrljati preko sjeverne strane neba. Ruke je, stisnuvši ih u pestice, zavukao duboko u džepove traperica pokušavajući ih sakriti od samog sebe dok je užurbano koračao preko ulice. U glavi si je iznova ponavljao da se to nije zbilo, kao da pokušava sam sebe uvjeriti da ga zdrave oči varaju. No, pred očima mu je ipak opet bljesnulo njeno lice zgrčeno u strašnu grimasu dok je svojim posljednjim dahom ispustila prestravljeni i, reklo bi se, nadasve iznenađeni vrisak boli.
Zgrčio je prste u trapericama još više, kao da ne vjeruje da su upravo oni, ovijeni oko starog noža, prije nekoliko minuta oduzeli ono što mu je bilo najvrednije u životu. Njena krv na njegovim dlanovima pekla mu je kožu. Osjetio je potrebu da si odere kožu na tim mjestima i tako izbriše iz sebe svaki dokaz tog stravičnog događaja.
Prestravljeno se hodao dalje osamljenom ulicom jedva svjestan kuda ide. Samo je želio pobjeći što dalje. Osvrtao se i pogledavao oko sebe, poskakivao i na najmanji zvuk prijetnje. Kad bi i susreo nekog bio bi uvjeren da taj netko zna točno što je učinio, iako ga on ne bi ni pogledao. Sa svakim novim susretom ubrzao bi korak, baš kao što bi se ubrzali i otkucaji njegova srca koji su mu do vremena kad je stigao pred vrata svoje kuće potpuno nadglasali bilo koji drugi zvuk. Ubrzano dišući, bacio je posljednji pogled na ulicu pred kućom prije nego je zalupio vratima i dobro ih zaključao.
Požurio je na kat do kupaonice. Svukao je sve sa sebe i ubacio to u perilicu, a onda ušavši pod tuš pustio da po njemu nekoliko minuta samo teče mlaz vruće vode dok je on samo prazno zurio u svijetle pločice na zidovima. Spustio je pogled u trenutku kad je posljednji trag crvenila, posljednji trag nje u vodi odlazio u odvodnu cijev. Hladni val ga je protresao ispod vruće vode.
Zatvorivši vodu, dohvatio je obližnji ručni i izišao iz tuš kabine. Otišao je do zrcala i zagledao se u nepoznatog muškarca crne kose prilijepljene uz njegovo mokro čelo i sivo-plavih, prestravljenih očiju. Muškarac je bio bolesno blijed kao da mu je sva krv istekla iz lica. U magli se prisjetio kako je prije samo nekoliko sati taj isti muškarac stajao pred tim zrcalom u sasvim drugačijem stanju. Onaj muškarac bio, kao prvo, mnogo rumeniji u obrazima, a i smiješio se zaljubljenim smiješkom, nestrpljivo se spremajući na sastanak s dragom. No, taj je čovjek bio samo slika iz prošlosti, samo sjećanje.
– Jakove, što si to učinio? – prošlo mu je glavom.
Ali Jakov na to pitanje nije imao odgovora. Pokušao se prisjetiti što se zbilo prije slike zamrljane krvlju. Odjednom je opet vidio nasmiješeno lice svoje ljubljene, koja je poskakivala od uzbuđenja. Danas im je im je bila druga godišnjica i želio ju je napokon zaprositi. Taman prije no što su trebali krenuti na večeru da proslave, zaustavila ga je i u bujici riječi izvijestila kako je dobila novi posao izvan grada. Zabezeknuto ju je pogledao i promumljao nešto o tome kako je sretan radi nje. Ona je, proučivši loše namješten lažni osmijeh, upitala zašto joj laže. I bila je u pravu, nije se nimalo radovao toj vijesti. Znao je da će odseliti i da će se rijetko viđati, možda će čak i pronaći novog momka.
Izbila je svađa. Čak je u jednom trenutku i zavitlao zaručnički prsten preko sobe. Ona je vrištala na njega kako je uopće ne voli, kako je sebičan i razne druge stvari kojih se nije htio prisjećati. U nekom trenutku, kad je svađa dosegla vrhunac, vrlo mirno je izrekla rečenicu kojom je prerezala posljednji končić Jakovove samokontrole:
– U pravu, odlazim iz grada jer jednostavno želim pobjeći od tebe.
U glavi mu je nastala eksplozija. Sve u njemu vrvjelo je osjećajima, ali ih je sve nadglasavala intenzivna žestina zbog koje su mu ruke počele podrhtavati. Prije no što se obuzdao, dohvatio je nož sa stola i…
Nije se mogao prisiliti da to ponovno proživi u svojoj glavi koja je sad pucala od nesnošljivih bolova. I dalje je stajao u kupaonici, mokar i preneražen svojim činom, gledajući svoj blijed odraz u zrcalu. Ruke su mu i dalje podrhtavale.
Brzo se obrisao ručnikom i otišao do spavaće sobe po čistu odjeću. Nakon što se obukao, sišao je do kuhinje da potraži nešto za pojesti, no čim je otvorio hladnjak i osjetio miris hrane preplavila ga je mučnima, pa je, zalupivši vratima hladnjaka, otišao u dnevni boravak i bacio se na kauč. Uključio je televizor da si skrene misli. Nakon što je nevjerojatnom brzinom ustanovio da na programima nema ništa što bi ga dovoljno zaokupilo, isključi televizor i zaputi se u stražnje dvorište kuće.
Koračao je dugo preko trave zadubljen u svoje, krivnjom ispunjene, misli kad odjednom visoko iznad njega bljesne munja i, osvijetlivši cijelo dvorište, natjera ga da shvati da je već pao mrak. Nedugo nakon munje tresak groma proparao mu je uši. Pokušao se usredotočiti na sve češće bljeskove i glasne odjeke gromova.
To mu je donekle skrenulo misli kad je odjednom stao, osjetivši kako mu kosu i ramena majice natapaju teške kapi kiše. Kroz nekoliko minuta kiša je lijevala kao iz kabla, a on je i dalje stajao na mjestu ponovno potpuno mokar. Nije bio siguran kad je počeo plakati, ali suze su mu se, izmiješane s kišom, slijevale s lica…
Nakon podosta vremena, kad su mu osjetila dovoljno otupjela od hladnoće i iznemoglosti, uputio se u kuću. Otišao je ravno u sobu i strovalio se na krevet, ostavljajući za sobom mokar trag. Suze su mu i dalje tekle, a kad su i oči presušile, vjerojatno je u očaju zaspao.
Probudio ga je vlastiti vrisak nekoliko sati kasnije. Uspravio se na mokroj deki, dok mu je pred očima titralo njeno lice. Bacio je mahniti pogled preko sobe i ustanovio da je još mrak i da i dalje pada kiša. Glavom mu je opet prošla cijela scena. Znao je da se vjerojatno nikad toga neće riješiti. Znao je da je ubivši Marinu, ubio i sebe. Ime koje je, prvi put otkad se to desilo, upravo izrekao u svojim mislima, proderalo mu je unutrašnjost kao tupim mačem. Znao je da nikad neće biti slobodan. Voljeli su se, a on im je već pri prvoj prepreci oduzeo šansu za srećom.
Začuo je glasan vrisak pun očaja i boli te s iznenađenjem shvatio da ga je on ispustio. Odjednom je ponovno vrlo jasno mislio i znao je što mu je jedino preostalo učiniti, no je li dovoljno hrabar, upita sam sebe. I prije no što je stigao smisliti bilo kakav razlog protiv, čvrsto odluči da to mora riješiti. Uspravivši se do pune visine, odlučnim korakom pođe u prizemlje. Stigavši u kuhinju, zaustavi se pred jednim od ormarića i iz njega izvuče dug i oštar nož. Stajao je tako neko vrijeme s podignutim nožem u ruci i pokušao se prisjetiti najljepšeg sjećanja kojeg je dijelio s njom.
Zagledavši opet pred očima sliku njenog lica dok su se zajedno prije točno godinu dana smijali na travi iza njegove kuće, položi hladnu oštricu na pregib lakta i s osmijehom snažno povuče. Nije osjećao bol, samo kako mu se nešto toplo slijeva niz lijevu podlakticu. Osmjehnuo joj se još šire. Sad ju je vidio veoma jasno, čak ju je gotovo mogao osjetiti. Bio je siguran da mu je oprostila, da zna da to nije želio učiniti. Polako, sasvim polako, soba oko njega počela je blijedjeti, no ona je i dalje bila sasvim jasna. Pružila mu je ruku u istom trenu kad je on podigao svoju. Lagano su se dotakli.
Kad je slijedeći put trepnuo više nije otvorio oči, no i dalje je osjećao njen čvrst stisak u ruci…

Čini se da sam stigla do korica.
Još valja samo ispisati posljednji
'the end' za kraj ove nesretne priče,
sklopiti stranice
i spremiti ih duboko u srce.

Otvorit ću novu knjigu.
Prazne stranice ispisivat ću
novom tintom,
sretnih nijansi.
Popunjavat ću
hladne listove novim perom,
perom koje pristaje
samo mojim prstima!

Kao sunca nakon sumraka,
Nema te i ne znam van iz mraka.
Šutim.
Slušam.
Ne čujem.

Živim, ne brojim dane.
Nije mi ni do pića ni do hrane.
Žmirim.
Gledam.
Ne vidim.

Srce tuče u grudima, prazno.
Govori da sve je kratko, prolazno.
Želim.
Sanjam.
Nemam...

I look up at the night sky
There's only one star
It's shining bright
That one star fighting
The endless night
That one star in my eyes
That one star for you

Pramac broda snažno je rezao glatku površinu tihog mora s kojeg se zavodljivo ljeskao blagi odsjaj ponoćne mjesečine. Noćni vjetar mrsio joj je zlaćenu kosu, tjerajući duge plave pramenove s lica, stvarajući slabo vijorenje njene prljavo-bijele, svilene haljine koja joj je lagano padala do koljena. Dugim prstima obuhvatila je rukohvat ograde ispred sebe i očima boje mahagonija zamišljeno se zagledala u sjajnu mjesečinu nad sobom. Miris slatke soli punio joj je nosnice i nježno ju milovao po licu crvenkastog tena. Šum valova, izazvanih kretnjom broda, opuštajuće je razbijao teški zid tišine. Iskren osmjeh slabašno joj je titrao na punim, crvenim usnama, dok su joj bosa stopala dodirivala vlažan pod drvene, brodske palube. Misli su joj bile obuzete slikama njegova prijazna lica koje joj se slatko smiješilo. Polako je spustila pogled na duboku brazgotinu na desnoj potkoljenici. Jedina bol koja je trenutno izvirala iz davno zacijeljele rane bila je spoznaja da će po prvi puta biti razdvojeni više od jedne noći. Bio joj je to trenutno jedini podsjetnik na Ljubav s kojom se morala oprostiti na dva, kako joj se činilo, vječno duga tjedna, koja je morala provesti daleko od Njega na godišnjem obiteljskom okupljanju na otoku usred neprekidnog oceana. Osjećala se pomalo prazno, kao da je dobar dio nje ostao s njim kod kuće. Otjerala je tu misao iz glave i opet vinula pogled u visine k mjesečini i zamislila njegov topli dodir u dlanovima, slatki dah na svom licu i duboke smaragdno-zelene oči zagledane u njene. Stajala je tako vrlo dugo, možda i satima, zagledana u mjesečinu i zadubljena u svoja slatka snatrenja.


Dani ljetnog odmora prolazili su joj nemoguće sporo, ali svejedno su prolazili i bližio se povratak kući. Povratak njegovom toplom zagrljaju, povratak u ljubavnu luku.
Dan prije povratka, dok je opet opušteno ležala na svom krevetu zamišljajući njega pored sebe, u džepu starih traperica tiho joj je zazvonio mobitel najavljujući novu dolaznu poruku. Ushićeno je ustala s kreveta i ugurala duge prste u džep i hitro izvadila mobitel. Sa slatkim ju je osmjehom otvorila.
Poruka je bila jasna i kratka: 'Doživio je prometnu nesreću. Trenutno je u komi. Ne znamo hoće li se probuditi.'
Osmjeh joj se trenutno izgubio s lica kao da ga nikad nije ni bilo. Nakon što joj je mobitel lagano skliznuo iz ruke i tupo udario o pod, ona je i dalje samo ošamućeno zurila u prazno, ne vjerujući. Nije osjećala ništa, samo tupu praznu rupu u glavi, koja se polako punila groznim slikama koje je sama stvarala; njegovo savršeno, nasmiješeno lice pomalo je zamjenjivala slika beživotnog tijela pod kotačima nepoznatog automobila u lokvi krvi. Njegove savršene, smaragdno-zelene oči koje se nisu otvarale, prelijepe usne koje se nisu razvlačile u osmjeh otkrivajući mu savršeno bijele zube.
Oči su joj se zasuzile u trenutku i suze su se silovito razlile po obrazima. Koljena su joj zaklecala i popustila te je nesvjesno pala na drveni parket poda tople sobe. Čula je jedino otkucaje svog srca, koje kao da je htjelo kucati za njih oboje. Suze, što su joj hitro kapale s lica, tupo su bubnjale o parket pod njom. Odjednom joj se sve još više zamutilo, a zatim i zacrnilo. I duboki bezdan potpuno ju je progutao.

Tihi glasovi počeli su se probijati do nje. Zadržala je oči zatvorene. Čula je majčin zabrinut glas nad sobom, nije razumjela ni riječi koje su joj izlazile iz usta. Premda je jasno razabirala njegov tugaljiv, pomalo nestrpljiv ton. Osjećala se čudno. Kao da je spavala danima, možda tjednima. Pokušala se sjetiti bilo čega od prije dugog sna, ali glava joj je bila prazna i još prilično ošamućena.
Kako joj se razbistravalo u glavi počela je prepoznavati dobro joj znan miris tople, vlastite sobe. Začula je u pozadini tiho kucanje sata sa zida iznad radnog stola. Mekanu površinu koja se prostirala pod njom prepoznala je kao svoj mali krevetić. Majčin se glas napokon razbistrio toliko da su joj riječi počele imati nekog smisla i reda. Tiho je razgovarala s njenim ocem.
Tad ju je pogodilo!
Sjetila se putovanja; sjetila se samoće; sjetila se riječi poruke i odjednom više ništa nije imalo smisla, odjednom više ništa nije bilo bitno. Snažan drhtaj prošao joj je tijelom i roditelji su joj, skačući na noge, živnuli. Njihove ruke našle su se u njezinima, no ona to kao da nije primijetila. Glasovi su im postali snažniji, sretniji, ali opet samo glasovi, bez smisla i reda. Činilo joj se pogrešno. Kako mogu biti sretni kad je ona izgubila smisao života? Razlog koji bi ju natjerao da ustane, nešto što bi joj vraćalo osmjeh na lice!
Natjerala je kapke da joj otvore suzne oči. Mutno je ugledala majku i oca, njihova nasmiješena lica. Žestok jecaj, koji nije mogla zaustaviti, oteo joj se iz grudi, ostavljajući joj roditelje u nemalom šoku. Ponovo su se sjatili oko nje, obasipljući je pitanjima na koja, i da ih je razumjela, ne bi imala odgovora.
– Moram ga vidjeti! – promukle riječi protisnula je kroz grlo preko jezika i usana. Glas joj je zvučao čudno, prazno u vlastitim ušima.
Zanemarila za zabrinut pogled koji su roditelji izmijenili i natjerala mišiće da se stisnu i povuku joj gornji dio tijela u uspravan položaj. Zavrtjelo joj se u glavi od naglog pokreta, pa je podmetnula ruku pod sebe da se ne sruši ponovno na jastuke. Kad joj se stanje u glavi vratilo koliko-toliko u normalu, pokušala je ponovno ustati, no ovog puta su joj put pripriječile majčine ruke.
– Pričekaj, srce, minutu. Moramo ti nešto objasniti. – oči su joj odgovarale glasu; bile su pune brige i suosjećanja, ali i još nečega. Straha možda?
Zagledala se očima boje mahagonija prvo u majčine oči pa u očeve. Znala je da znaju nešto više. Je li on preminuo? Je li već predao borbu za život? S mukom je potisnula grozničava pitanja u glavi tek toliko da se ponovno ne obezdani. Morala je biti dovoljno snažna, morala je saznati vrijedi li i dalje svaki otkucaj njenog srca. Progutala je knedlu, iako pomalo bezuspješno, i tek usnama bez glasa oblikovala riječi:
'Je li još s nama?'
Majčina ruka polako se podigla i blagim dodirom pomilovala kćer po svijetloj kosi te lagano prešla blijedim licem preko mokrih jagodica brišući joj suze koje su i dalje nezaustavljivo tekle.
– Zlato, moraš znati da si veoma dugo spavala, više od tri dana, zapravo. Od kad smo se vratili kući, tvoj otac i ja u stalnom smo kontaktu s njegovim roditeljima. Još je živ, no stanje mu se nažalost svakim satom sve više pogoršava. Toliko da su prihvatili danas isključiti aparate koji ga još održavaju na životu… Žao mi je, srce. Ne možemo ništa više učiniti.
Srce joj je ponovno počelo nabijati u ušima, nadglasavajući sve ostale zvukove. Nije mogla vjerovati da će samo tako odustati. On se borio svim svojim snagama, a oni to ne vide; oni to ne žele vidjeti. Nije im to mogla dopustiti, morala je nešto poduzeti. Bez njega cijelo njeno postojanje više ne bi imalo smisla. On je njoj spašavao život iz dana u dan svojim dodirima, poljupcima, nježnim riječima… Morala je biti u stanju nekako mu uzvratiti. Ali nije znala kako.
Minute su protjecale dok je ona i dalje vodila svoju malu raspravu u glavi. Pogledi njenih roditelja bivali su sve prestrašeniji kćerkinim užasnutim izrazom lica. Tada joj je pažnju privukla još jedna riječ koju je majka izgovorila. 'Danas.'
To će učiniti danas.
– Kad danas? – više od toga nije mogla izreći.
– U točno sedam sati navečer.
Oči su joj automatski potražile zidni sat na drugom kraju sobe. Zurila je u kazaljke pokušavajući shvatiti što pokazuju; 14 sati i 26 minuta. Grozničavo je brojila sate i minute do posljednjeg otkucaja. Brojke su joj se napokon složile i očajno je shvatila; ostala su joj još četiri i pol sata. Četiri kratka, prekratka sata…
Morala ga je još jednom vidjeti, još mu samo jednom reći koliko ga voli. A onda kad sat odbije sedam i kad njegovo srce prestane kucati, poći će za njim. Nije znala kako, ali znala je da će naći načina. Ljudski je život krhak, neće joj biti teško.
– Želim ga vidjeti! – ponovila je zahtjev.
– Mila, jesi li sigurna? – ovog puta oglasio se otac. – Ne izgledaš mi sasvim dobro, možda bi još trebala malo odspavati, odmoriti se.
– Želim ga vidjeti! – prosiktala je riječi takvom silinom da su joj oba roditelja ustuknula i načas se smela.
– U redu, srce. Odvest ćemo te do bolnice. – majka je napokon pristala nakon minute razmišljanja. – Trebaš li pomoć da se spremiš?
Žestoko je odmahnula glavom odjednom u neobuzdanoj hitnji, zbacila deku sa sebe i iskočila iz kreveta toliko brzo za joj se ponovno zavrtjelo u glavi. Ustuknula je i kratko rekla s neodgodivom hitnjom u glasu:
– U redu sam. Požurite se. Želi što prije stići…

Bila je gotova nemogućom brzinom. Obukla je prvo što joj je palo pod ruku u ormaru, obula stare tenisice i otrčala ravno u auto dovikujući ponovno nestrpljivo roditeljima da se požure. Trebalo im je dvostruko, ako ne i trostruko duže, kako joj se činilo, da se pojave pred automobilom. Kad su napokon sjeli na svoja mjesta i pokrenuli auto, ona je opet grozničavo pogledavala na sat.
Minute su neumoljivo tekle, a oni su se, prema njenim mjerilima, kretali odviše presporo. Zahvalila je Bogu nakon što bi svaki semafor prošli bez i najmanjih zastajkivanja. Osjetila je da je napokon netko uz nju i govori joj da će biti u redu. Premda mu nije vjerovala, osjetila je mrvicu olakšanja. Do bolnice nitko nije progovorio ni riječ.
Kad je otac napokon zaustavio auto, otvorila je vrata i potrčala prema glavnom ulazu, pa kroz staklena vrata s kojima se umalo sudarila, ravno do glavnog stola za prijem i informacije. Isula je riječi nerazumnom brzinom glavnoj sestri u lice, koja je dvaput zbunjeno trepnula i zamolila je da se smiri i objasni što se dogodilo.
Ona je nekoliko puta duboko udahnula i ponovno počela ispočetka, samo mrvicu sporije. Sestra je napokon shvatila što želi i polako je odvela do prozora ispred sobe za intenzivnu njegu na drugom katu i prst uperila u njega. Objasnila joj je da mora obući zaštitnu masku i haljinu prije nego što uđe, no ona je više nije slušala. Sva joj je svijest bila priljubljena uz njegovo, naizgled, beživotno tijelo, priključeno na nemali broj cjevčica između toliko raznih aparata, koji su mu bili izvor života.
Nesvjesno je učinila što je sestra zatražila i ušla u sobu. Suze su joj ponovno potekle upalim licem kad je čula zvuk aparata koji je oponašao slabe otkucaje njegovog srca. Uložila je sav tjelesni napor da pređe sobu do njegovog kreveta i sruši se naposljetku na stolicu do njega. Drhtavi jecaj opet joj se oteo s usana dok je zamagljeno promatrala njegovo tijelo pod tankom bolničkom plahtom; ljubičasta mjesta od podljeva na njegovoj koži, zatvorene oči, blijede usne, snažna prsa koja jedva da su se pomicala zbog disanja…
Natjerala je svoje drhtave prste da se obaviju oko njegovih. Stisnula ih je kao da želi svoju životnu snagu tako pretočiti u njega. Oči boje mahagonija uprla je u njegove kao da će ih tako natjerati da se otvore.
Sjedila je tako veoma dugo dok su joj suze bezglasno padale na krevet do njihovih isprepletenih ruku, dok je jecala i molila ga ispod glasa da je ne ostavlja. Ponavljala mu je kao pjesmicu riječi pune ljubavi i očaja.

Vrijeme je u inat isteklo kao da i nije postojalo. Shvatila je to tek kad je njena majka ušla u sobu da ju upozori da joj je preostalo još pet minuta. Agonija joj je proparala prsa ostavljajući je bez daha. Nije ni shvatila da je majka napustila sobu dajući joj još tih pet minuta na dar.
Pokušala se pribrati da mu još jednom ponovi riječi posljednje pjesme. Podigla se na noge i nagnula nad njega. Tiho je prošaptala kratko 'Volim te' i lagano pritisnula svoje usne o njegove, još samo jednom za kraj.
Bila je spremna. Otići će čim se njegova vatra ugasi. Znala je da je neće boljeti. Tjelesna bol bit će ništavna u usporedbi s onom koju već osjeća.
Polako je odvojila usne od njegovih, prekidajući neuzvraćen poljubac. Okrenula se i pošla tiho prema vratima.
Odjednom, zvuk njegova srca, koji se cijelo vrijeme usporavao, počeo je mahnito tuči sve brže i brže. Preko tog nevjerojatnog zvuka začula je još nešto; dah koji je glasno prohujao kroz njegove usne, ponovno i ponovno. Vrata sobe su se otvorila i prevelik broj ljudi utrčao je u sobu i sjatio se oko njega.
Ona je i dalje stajala ukopana od iznenađenja i neočekivane nade na pola sobe. Usprkos svim tim ljudima i dalje ga je jasno vidjela. Vidjela kako mu se kapci lagano podižu. Vidjela je kako mu smaragdne oči nepogrešivo pronalaze njene, kako mu se još blijede usne protežu u oduševljen osmjeh, kojem se nije mogla oduprijeti i ne nasmijati se i sama.
Vrijeme je ponovno stalo i u toj prepunoj sobici nije bilo nikog doli njih dvoje. Suze, koje su joj i dalje tekle, pretvorile su se u suze radosnice. Pokrenula je svoje tijelo i automatski ga usmjerila prema njemu. Probila se kroz zadnje prepreke i snažno ga zagrlila, dijelom iz čiste potrebe, a dijelom jer i dalje nije vjerovala sebi da ne to sve ne umišlja.
No kad su im se usne ponovno spojile, osjetila je da joj je poljubac uzvraćen. Pola je napokon bilo ponovno cijelo, a radost koja je prštala i iz jednog i iz drugog ostavila je ostatak sobe bez daha.

Kad su joj oči napokon presušile, sjedila je ponovno u svom toplom krevetu, previše uzbuđena i sretna da bi zaspala i prekinula san na javi. Za nekoliko dana i on će biti tu i tada će zajedno usnuti u svijet koji nikad neće biti ljepši od ovog koji im je trenutno dan.

Čak i kad oblak sjajno sunce sakrije,
Čak i kad vrući vosak po svijećnjaku se prelije,
Čak i kad ružin pupoljak kraj puta snijeg prekrije,
Čak i tada mi biti ćemo tu!

Sve dok srce ti u grudima tuče,
Sve dok nešto naprijed te vuče,
Sve dok vjetar i dalje bez prestanka huče,
Sve do tada mi biti ćemo tu!

Pouzdati uvijek možeš se u nas,
Prijateljstvo naše razglasiti na sav glas,
U nama ti uvijek potražiti spas!
I zapamti, mi smo tu u bilo koji čas!

Naglo je otvorila oči i bez daha ustala. Sat je na noćnom ormariću pokazivao dva sata i šest minuta. Bio je mrtvi mrak. Slijepo je krenula prema vratima. Tiho je prošla kroz hodnik i izašla u noć. Zastala je na stepenicama dok joj je hladnik noćni vjetar mrsio tamnu kosu i oštro ju podbadao kroz tanku pidžamu. Pogled joj se vinuo daleko u visinu susrećući se s tisućama zvijezda te tihe, vedre, plave noći. Nije dugo stajala tako. Polako se počela spuštati stepenicama.
Lagano je koračala dok se krošnja drevnog hrasta širila iznad nje sakrivajući sjaj zvijezda i mjesečinu, a rosna joj se trava ispreplitala među prstima bosih nogu. Misli su joj bježale, a Ona ih nikako nije mogla pohvatati. Sjela je na drvenu klupicu na sredini dvorišta i čvrsto se stisnula. Stresla se od iznenadnog naleta prohladnog povjetarca. Duga kosa na trenutak joj je pala preko očiju, modrih poput čistog neba i dubljih od najdubljeg mora. Rukom je brzo odmaknula pramen s lica i opet ju brzo ovila oko svojim nogu.
Hladan vjetar sad je puhao snažnije, kao da ju je tjerao da se vrati u sigurnu luku svoga doma, ali Ona to nije mogla. Želja da ostane bila je jača. Tresla se cijelim tijelom. Bila je poput suhe grančice na tom hladnom vjetru. Odjednom sve je utihnulo. I vjetar i blago šuškanje lišća, svi znakovi života. Ukočila se od te neugodne tišine. Želudac joj se stisnuo i preokrenuo. Počela ju je hvatati panika, iako još nije imala razloga.
A onda začula je korake nekoliko metara iza sebe. Nesigurno je pustila noge iz čvrstog zagrljaja i položila bosa stopala na rosom okupanu travu. Trnci su joj prolazili kroz svaki dio tijela, od najviše točke glave do kraja nožnih prstiju. Tupi zvuk koraka primicao se sve bliže i bliže. Koraci su bili polagani i u ravnomjerni. Okrenula se, pokušavajući suspregnuti strah. Biće koje se približavalo neprirodno se naglo zaustavilo.
Prilika pred njom bila je sva u crnom. Lice mu nije vidjela zbog kapuljače koju je nabio na glavu. Po građi zaključila je da mora biti muškarac. Tada je nešto bljesnulo. Sa strahom je spustila pogled do razine njegovih dlanova. Pogledala je bolje i shvatila što je bljesnulo. Bio je to dugi, nazubljeni nož koji je kao krvožedna životinja visio u njegovoj ruci čekajući novu žrtvu. Podigla je pogled opet pod crnu kapuljaču i zapiljila u točku na kojoj bi trebale stajati neznančeve hladne oči. Znala je da joj se u nebeskim očima vidi panika i strah, koje je tako željela sakriti i sama pred sobom. Osjećala je kraj u blizini. Znala je da će uskoro sve biti gotovo i bila je poprilično sigurna da ju neće boljeti. To ju je neobično snažno smirivalo. Nije imala kamo pobjeći. On je bio tu pred njom, nekoliko centimetara od njenih klecavih koljena. Dovoljan je bio samo jedan pravi potez, jedan snažan zamah desnom rukom i sve će doći kraj.
Muškarac polako je počeo dizati ruku. Nož se sve jače počeo bljeskati zbog mjesečine koja je prodirala kroz rijetko granje. Sve joj je odjednom postalo jasno. Ali prekasno. Nazubljeni nož u teškoj ruci već je letio prema njenom tankom vratu. Čvrsto je stisnula oči ne bi li time ublažila bol, koju je čekala sa strahom, ali koje nije bilo.
A onda je naglo otvorila plave oči, bez daha sjela na krevetu i zagledala se po sobi. Pogled joj je pao na sat na noćnom ormariću. Na sat koji je pokazivao dva sata i šest minuta…

Krajolik mu se mutio pred očima dok ga je vlak, koji je jurio neprekidnim šumama i zelenim ravnicama, vraćao kući u njegov mali gradić. Polako je spustio pogled na svoja koljena, pa kratko virnuo prema vratima. Bio je sam u svom odjeljku vagona. Polako je ustao i krenuo prema vratima, iako je uživao u samoći, nešto ga je natjeralo da prošeta. Ušao je u uski hodnik i s noge na nogu nastavio u smjeru lokomotive. Nije dugo prošlo kad je blagi ženski glas iz zvučnika obavijestio da je se stiže za dvadesetak minuta. On se žurno vratio u odjeljak i spremio stvari. Vlak se zaustavio blagim trzajem. Iskoračio je na suncem okupan peron. Probijao kroz uobičajenu vrevu sudarajući se s ostalima. Snažan udarac oborio ga je s nogu i poletio je prema tvrdom tlu. Pogledom je potražio krivca. Snažno svjetlo podnevnog sunca zasljepljujuće joj se ljeskalo sa sjajne plave kose i zakrivao joj lice tako da ga nije mogao vidjeti. Brzo mu je pružila dugu ruku da mu pomogne ustati. Prihvatio ju je i polako ustao. Žurno je promrmljala tiho 'oprosti' i odjurila.

Lice, koje mu se smiješilo, počelo se polako gubiti. Podsvjesno je počeo shvaćati da se budi, pa je čvršće stisnu oči da zadrži sliku savršenog lica ispod kapaka. Lice je bilo sitno i blago crvenkastog tena, blistav i iskren osmjeh nije joj silazio s punih, crvenih usana. Oči boje mahagonija krijesile su se kao da stoji pred plamenom vatre. Plava kosa, koja joj je padala preko ramena do polovice leđa, bila blago razbarušena, ali ravna. Ona je izgledala savršeno.
Kad je slika potpuno nestala polako je otvorio oči. Mutne zrake svijetlosti dopirale su kroz prozor iznad kreveta i slabo obasjavale sobu nekim sablasnim sjajem. Polako se uspravio u sjedeći položaj, još uvijek pokriven dekom. Pogledao je na sat koji je pokazivao da je 6 sati i 20 minuta. Duboko je udahnuo i napokon ustao. Jednim je pogledom obuhvatio cijelu sobu. Stajao je tako nasred sobe u pidžami nekoliko minuta razmišljajući o toliko mu poznatom licu koliko mu je nepoznata bila vlasnica. Volio je to lice, smirivalo ga je.
On je bio jedan od malobrojnih koji se nisu veselili praznicima, koji su, na njegovu žalost, iznenadno stigli. Znao je da će ih morati provesti u samoći, da neće biti nikog pred kim bi morao stavljati krinku smirenosti.
Nakon petnaestak minuta provedenih u kupaonici i presvukao se u stare traperice te obukao sivu majicu kratkih rukava. Spustio se drvenim stepenicama u praznu kuhinju. Kratko je doručkovao, a zatim hitro izišao iz kuće. Roditeljima je napisao poruku da je samo otišao po jaknu koju je navodno jučer zabunom ostavio kod prijatelja.
Odjednom se našao na rijeci. Nije pazio kuda ide, samo je hodao zadubljen u svoje misli. Rijeka nije bila duboka, zapravo bila je više potok nego rijeka. On je volio slušati taj tihi, umirujući žubor koji je stvarala. To mu je bio svojevrsni prsluk za spašavanje kad bi ga more očaja počelo gušiti.
Odjednom je shvatio da nije sam. Začuo je prigušene jecaje negdje u blizini. Počeo se osvrtati ne bi li doznao odakle točno dolaze. Polako je počeo koračati prema sve jasnijim zvukovima. Po visini glasa znao je da to mora biti djevojka. Prošao je kroz grm kraj staze i ugledao Nju.
Ležala je na, još od rose, mokroj travi. Nekad bijela trenirka bila joj je umrljana krvlju. Plava kosa beživotno se prostirala oko Nje. Zagledao se u neobično poznato lice. Osjetio je kao da ga je netko vrelom iglom bocnuo u rame. Poznavao ju je, iako ju je upravo prvi put u životu ugledao. Bila je to Ona, Ona koja mu je svake noći u snove dolazila, Ona koja ga je smirivala, Ona koju je volio.
Tresla se. Nije znao je li to zbog iznenadnih naleta hladnog vjetra ili zbog bolova koji su joj morali probadati krvavu nogu. Jecaji su joj i dalje izlazili iz pluća u neravnomjernim vremenskim razmacima. Zagledao se u nju, ne znajući što da učini.
Tiho ga je počela moliti za pomoć. Čim se napokon dovoljno pribrao, skinuo je sivu majicu i oprezno ju svezao netom iznad rane. Polako ju je podigao u naručje, pazeći na duboku posjekotinu što se nazirala ispod razderane, krvave trenirke na desnoj potkoljenici.
Dok je brzo koračao rosnom travom puta uz rijeku, ona je i dalje tiho krvarila. Nije mogao ne gledati u njeno lice, koje ga je ispunjavalo nevjerojatnim mirom. Osjećao je njenu toplu krv kako se probija kroz traperice njegove lijeve noge. Zelene krošnje širile su se iznad njih, čineći se kao sigurno utočište, ali On je znao da je to samo paravan.
Napokon je izbio na asfaltiranu cestu. Počeo je shvaćati da, ne požuri li, Ona će umrijeti. Požurio je. Počeo bi i trčati da ga očaj i iznemoglost nisu sputavali.
Kuće, koje su izgledale skoro potpuno jednako kud god bi krenuli, počele su se nizati ulicama kojim su prolazili, ali nikog nije bilo vani, a bolnica je bila tek na drugom kraju mjesta.
Sunce je sad već bilo visoko. Nije znao koliko je sati, ali to ga nije ni zanimalo. Ona ga je cijelo vrijeme samo gledala, čvrsto se privijajući uz njega. Njene oči boje mahagonija ni u jednoj sekundi nisu se odvajale od njegovih. Bol u njima bila je gotovo opipljiva. To mu je pojačavalo očaj, ali i želju da ju spasi.
Njegova smeđa kosa lepršala je na naletima hladnog vjetra koji su ga tiho bockali po golim prsima. Gledao ju je dubokim zelenim očima, provjeravajući je li još uvijek uz njega. Nikad prije nije osjetio toliki strah od gubitka.
Kad je već bio samo ulicu daleko od bolnice, kad je već On počeo vjerovati da ju stvarno može spasiti, Ona je polako zatvorila oči i nespretno punim usnama, koje su postale blago ljubičaste zbog gubitka krvi, dotakla njegova gola prsa. A onda se samo mlitavo objesila preko njegovih ruku, gubeći svijest. Njega je obuzela panika. Sad je potrčao, što brže je mogao. U glavi mu je bio kaos, a opet samo jedna misao koja mu je blijedo i očajno skliznula s usana: 'Ne, nemoj mi sad otići!'
Utrčao je u bolnicu zamalo se sudarivši s automatskim, staklenim vratima. Čim je sestra spazila duboku, krvavu posjekotinu na njenoj nozi, brzo pozvala je doktore. Doveli su krevet i On ju je položio na njega, ali nije se želio odvojiti od nje. Čvrsto ju je držao za ruku dok su trčali kroz bolničke hodnike. Dok napokon nije osjetio čvrst stisak na svojoj lijevoj nadlaktici. Morao ju je pustiti. Tiho je gledao kako je odvode.
Nije vidio ni čuo nikog, samo komešanje. Pred očima su mu se vrtjele slike; prvo ono nasmiješeno, savršeno lice od jutros. Činilo mu se kao da je prošla vječnost od onda, kad je još sneno gledao njezino lice iz snova. Preko slike gdje Ona leži iza grma u lokvi vlastite krvi, a jecaji joj se otimaju s usana, do onog trena kad joj je posljednji put ugledao oči otvorene, kad ga je prvi put blago poljubila.
Nije joj znao ni ime, ali znao je jedno: znao je da je voli svim srcem i dušom. I znao je da Ona njega voli jednako tako. Bez obzira na to što ju je prije par sati prvi puta ugledao.
Oni se znaju od prije. Oni se znaju iz njegovih snova.
'Živa je.' Samo to je mislio kad se vraćao kući te večeri bez majice i krvavih traperica s osmjehom na usnama koji više nije silazio.

When you lose a friend, it's like someone killed a part of you, you feel like someone pulled out and destroyed a good piece of your heart and soul, you feel so empty. I don't understand what did I do wrong? What, where and when did it go wrong? You went away, you left me behind and with no answer to any of my million questions. I've tried to talk, but you won't listen, I've tried to forget, but you're to close. I don't know what to do. All I do it just reminds me so much on you. All the stuff we shared, everything I told you. You knew my secrets and I knew yours. I helped you as much as I could, but it obviously wasn't enough. How could have you do this to me? Leave me whit this awful pain in the sore. Just like a butterfly with a broken wing. With no energy to fly, or live.
I kinda feel like you've never cared, like you just never took it seriously, like you never understood there were feeling involved. So cruel. Now I see it clearly, I lost a friend!!!
And I'll stay here waiting for the day you'll come back, just to feel you near and that's all i need.

Ak ima jedna stvar koju nevolim na sebi onda je to moja lakovjernost, naivnost. Toliko puta sam nasjela na isti štos i to me nervira, al nemogu si pomoći. Nekim ljudima jednostavno previše vjerujem da bi se natjerala da skinem ružičaste naočale s nosa. Još uvijek vjerujem da se ljudi mogu promjeniti, al očito to nije moguće, bar ne kod određenih osoba.
Ima ta jedna osoba kojoj bi mozda i život stavila u ruke da mi je na kocki, tolko vjerujem u njega, da ni sama to ponekad neću priznati sama sebi. Ruši me i dalje i ja mu k'o zadnja budala i dalje vjerujem, mislim da bude bio uz mene kad mi treba, al kad ti trenuci dođu, nije tu. Nema ga. Iskorištava me i ja to znam, al mi je previše stalo da jednostavno zaboravim. I oprostila sam već toliko puta da više i ne brojim. Imam osjećaj da priča sa mnom samo iz neke dužnosti, nekog razloga koji ne kužim.
Ponekad samo poželim da me nema. Možda bi onda svemir bio mirniji.
Svejedno, sve kaj tražim od tebe je da si tu kad mi treba. I to je sve, iskreno mislim da to i nije tak' puno, je li??

Budi tu.